|
Prof. Marija Župić je klarinetistica, dobitnica brojnih nagrada i priznanja.
Stalna suradnica mnogih hrvatskih orkestara i članica dvaju komornih
sastava, do sada je održala niz recitala u gotovo svim europskim zemljama.
Bavi se i pedagoškim radom.
CP: Profesorice Župić, za početak, biste li nam rekli odakle ste?
MŽ: Rođena sam u Sinju, prije 28 godina, gradu Dalmatinske zagore u čuvenoj
cetinskoj krajni, gradu kojeg čuva „Majka od milosti“ Čudotvorna
Gospa Sinjaka i njeni ponosni i časni sinjski Alkari. Mjesto u kojem živim
je Radošić koji leži u podnožju planine Visoke. U mojem selu
Župići, koje se prije zvalo „Karlići“ najljepši je pogled na Sinj i sinjsko
polje.
Zagora me rodila usrid sivog kamena, to je moja krajna, to je moja krjna,
zagoro,moja zagoro, zagoro, moja zagoro…
Pjeva Dražen Žanko a u meni srce ponosno kuca!
CP: Kako je bilo odrastati u takvoj sredini?
MŽ: Djetinjstvo sam istinski uživala u prekrasnoj prirodi i životu na selu,
u kojem je bilo puno djece. Imala sam vremena za igru i za školu. U mojoj
obitelji, otkada znam za sebe, uvijek se pjevalo i sviralo, tako da sam od
malena zavoljela pjesmu. Najstarije sam dijete u svojih roditelja. Imam još
2 brata i sestru.
CP: Znači, već od malena imali ste na neki način dodir s glazbom.
MŽ: Od šeste godine pjevam u dječjem crkvenom zboru, a sa deset godina sam
krenula u glazbenu školu “Jakov Gotovac” i izabrala klarinet kao
instrument. Inače, naše prezime Župić u Sinju je sinonim za glazbara, jer
je sedamdesetak Župića kroz povijest sviralo u Sinjskoj glazbi.
Najpoznatiji je bio moj pokojni rođak Dražen Župić, vrhunski klarinetist,
kompozitor i ljubitelj glazbe. Bio je jako skroman, živio je glazbu i uz
moju obitelj bio mi je najveća podrška za glazbeno obrazovanje.
CP: I, od tada nastavljate s neprekidnim učenjem odnosno usavršavanjem
vašeg umijeća na klarinetu?
MŽ: Nakon dvije godine učenja klarineta, u ratno vrijeme sam prekinula sa glazbenom školom, ali to naravno nije bio kraj. Na nagovor svoga rođaka
glazbenika iz Dubrovnika prof. Joze Ajdukovića, također
Radošićanina-Sinjanina, sa 13 godina odlazim u Dubrovnik.
CP: Nagovor?
MŽ: Sjećam se kada je u ljeto 1993 god. došao k nama u posjet, dao mi je
dvije pjesme : “Lijepa Janja” i “Labud se kupa”, te mi obećao da će
me pripremiti za prijemni ispit u glazbenoj školi “Luke Sorkočevića”.
Pričao mi je s velikim oduševljenjem o umjetničkoj školi, posebno o iznimno
kvalitetnim profesorima. Kao najstarije dijete u svojoj obitelji, odlazim u
Dubrovnik.
CP: Zasigurno jedna životna promjena. Kako je to sve teklo, kako ste
doživjeli Dubrovnik?
MŽ: Dubrovnik je bio izazov, nešto sasvim novo u mojemu životu, potpuno
drugi svijet. Dvije godine sam živjela u internatu časnih sestara u ulici Od
Sigurate, a zatim tri godine na Pilama u internatu Časnih anđela.
“Mare, u glazbi nema milosti;
ili si odlična ili loša, glazba ne trpi sredinu...”
CP: A samu školu?
MŽ: Glazbena škola me jako veselila. Upisala sam dva smjera: glazbenu
teoriju i klarinet. Sjećam se kako mi je rođak prof. Jozo stalno ponavljao:
“Mare, u glazbi nema milosti; ili si odlična ili loša, glazba ne trpi
sredinu. Talent je dar od Boga, sve drugo je na tebi! Pametno i polagano
vježbaj, pa ćeš vidjeti pravu vrijednost, rezultat rada...” Hvala Bogu
na tim poticajnim riječima, puno su mi značile, tako da sam se trudila
upravo tako živjeti i raditi.
CP: Zasigurno se od vas iziskivalo mnogo vježbe?
MŽ: Vježbala sam po cijele dane u glazbenoj školi, od jutra do mraka, i
glasovir i klarinet, a nakon toga učila školske predmete. Trudila sam se
koliko sam god imala snage, da ono što radim, napravim najbolje što mogu.
Nekad bi uspjela, nekada ne, ali nikada se nisam predavala!
CP: Je li vam neki profesor ostao u osobitom sjećanju?
MŽ: Nikada neću zaboraviti svoga dragog profesora Pietra Cavalieria, koji je
bio autoritativan i strog, profesora koji je od nas učenika uvijek tražio
red, rad i disciplinu. Osim učenja sviranja uvijek bi nas ispitivao i
govorio nam o povijesti umjetnosti, književnosti. To je bilo jako
interesantno.
CP: Vratimo se na trenutak na vaš doživljaj Dubrovnika...
MŽ: Ljepota grada Dubrovnika, prekrasne zidine, tvrđave i Crkve inspirirale
bi me iz dana u dan. Svaki dan po nekoliko puta u đir po Stradunu do
Porporele. Šetnje uz more i šum valova bili su moja oaza u kojoj bi našla
mir.
CP: Ovo je mouguće podosta osobno pitanje, ali, jeste li religiozna osoba?
MŽ: Molila bi se dragom Bogu i Sv. Vlahu, da me štite od svakoga zla i
napasti. Kada bi se god sjetila obitelji, uvijek bi se i za njih molila da
dragi Bog bude uvijek uz sve nas. Puno sam razmišljala o glazbi,
kompozitorima, daru kojim ih je Bog obdario kako bi savršeno skladali. Pet
godina u Dubrovniku sam se glazbeno i duhovno izgrađivala.
CP: Kada kažete da ste se glazbeno izgrađivali, uključuje li to i
opservaciju drugih glazbenika i njihovog umijeća?MŽ: Naravno. Redovito sam
posjećivala koncerte Dubrovačkog Simfonijskog Orkestra, koji su svirali
četvrtkom u dominikanskoj crkvi ili u crkvi Male braće, a kasnije i u
ljetnikovcu Crijević-Pucić. Jako su me oduševljavale izvedbe Vivaldijevih
“Godišnjih doba”, Mozartove simfonije, Beethovenove uvertire, te
raznorazni kocerti za soliste. Također sam bila velika ljubiteljica komorne
glazbe. Posjećivala sam sve koncerte “kvarteta Sorkočević” s kojim je
često nastupao moj prof. Pietro Cavaliere, svirajući Mozarta,Brahmsa,
Reicha… Često je nastupao uz glasovir i violončelo. Sve me to jako
dojmilo i znam da sam maštala o tome da bi i ja jednoga dana voljela to
svirati. Hvala Bogu, sve mi se to kasnije u životu i ispunilo.
CP: Možete li se prisjetiti vaših prvih nastupa?
MŽ: Bila sam vrlo počašćena i ponosna što sam kao učenica tri puta nastupila
uz pratnju Dubrovačkog Simfonijskog Orkestra. U početku sam imala tremu,
veliko uzbuđenje, a nakon koncerta radost i oduševljenje koje ću pamtiti
cijeli život. Bila sam vrlo sramežljiva i bilo mi je jako neugodno kada bi
me netko pohvalio.
CP: Zašto?
MŽ: Pa, mislila da nisam još dostojna toga da me se hvali i da to još nije
onako dobro kao što oni to misle. Najviše sam bila dirnuta kad su moji
roditelji došli na koncert, u IV. razredu srednje škole, kada sam svirala
Krupinskog, uz pratnju orkestra. Svi su se raznježili i plakali od
sreće, čak i professor, a ja sam bila presretna i zadovoljna.
CP: Tada već opredjeljeni za život glazbenika, koji su bili vaši planovi po
završetku srednje škole?
MŽ: Namjeravala sam upisati Muzičku akademiju u Zagrebu. Od 12 kandidata
primili su dvoje. Presretna sam bila kad sam ugledala rezultate prijemnih
ispita. Bila sam prva na listi.
CP: Opet preseljene, nova životna sredina...
MŽ: Da. Zagreb, glavni grad Lijepe naše, još jedna velika promjena na mojemu
životnom putu. Stanovala sam na Lašćini, u glazbenom paviljonu, sa još
tridesetak glazbenika; pjevača,gudača, puhača, udaraljkaša, pijanista i
gitarista. Sviralo se i pjevalo non-stop i svi smo se odlično slagali. Na
Akademiji sam imala također dobre profesore, a sve ostalo je ovisilo o meni.
Ako si htio napredovati, puno nastupati, dokazivati se, trebao si i puno
raditi.
CP: Jeste li već tada održavali koncerte i u drugim središtima?
MŽ: Imala sam sreću što sam za vrijeme studija dobila tri puta stipendiju za
ljetnu akademiju u Austiji “Wien-Prag-Budapest”, gdje sam ostvarila
dosta vrijednih nastupa solo i uz pratnju gudačkog kvarteta. Tamo mi je
ugledni prof. Alfred Prinz nakon prve godine pohađanja ponudio odlazak u Beč
ili Ameriku, za usavršavaje, ali ja nisam bila odlučna za taj put, pa sam i
dalje ostala u Zagrebu. Zahvaljujući prof. Prinzu, dobila sam stipendiju za
ljetno usavršavanje u Salzburgu, Mozartovu gradu, što me jako oduševilo i
oplemenulo. Dobila sam veliko nadahnuće i najviše sam svirala Mozarta.
Sjećam se da sam prof. Prinzu stalno govorila da mi je lijepo i da bi
željela cijeli život ostati i svirati Mozarta u Salzburgu.
CP: Vi ste klarinistica. Očigledno, svirali ste uz pratnju? Svirali ste
u duetu, uz orkestar...?
MŽ: Za vrijeme akademije puno sam svirala uz pratnju glasovira: u
glasovirskom triu ( sa violinom ili violončelom), u puhačkom kvintetu i sa
gudačkim kvartetom. Malo po malo, moji snovi su se počeli ostvarivati.
Kolege s kojima sam svirala su bili izvrsni i veliko mi je zadovoljstvo
bilo muzicirati s njima. Pored komorne glazbe, jako sam zavoljela i
orkestar. Hvala Bogu što sam imala tu čast da sviram u svim projektima
Simfonijskog orkestra Muzičke akademije. Jedno jako lijepo iskustvo.
CP: Iz vaše biografije vidimo da ste svoje glazbeno usavršavanje sproveli i
izvan Zagreba. Akademiju ste pak završili, i zatim otpočeli s još
ozbiljnijim radom...
MŽ: Pošto sam bila vrijedna studentica, dobila sam stipendiju grada Zagreba,
koja mi je financijski puno pomogla, za odlazak na raznorazna usavršavanja.
Diplomirala sam s odličnim uspjehom kao akademski glazbenik klarinetist i
professor klarineta u klasi prof. Josipa Tonžetića. Sretna sam što u gradu
Zagrebu surađujem sa mnogim orkestrima kao što je: Zagrebačka
filharmonija, orkestar HNK-a, simf. orkestar Hrvatske vojske, Hrvatski
komorni orkestar i u mnogim drugim ansamblima…
CP: Možete li nam reći još koju riječ o toj suradnji?
MŽ: Takva suradnja mi se jako sviđa jer daje jednu veliku glazbenu širinu, i
nikada nije dosadno. Imam sreću surađivati sa velikim svjetskim dirigentima,
te slušati i upoznavati soliste. Koliko god to zna nekada biti malo i
naporno, najljepši je osjećaj za vrijeme koncerta, kada sve lijepo uspješ
izmuzicirati i prenijeti publici svoje emocije. Zahvaljujući tome
proputovala sam cijelu Europu, a nadam se i turneji u Americi.
CP: Je li i sam grad Zagreb kao takav nekakv čimbenik u vašem radu?
MŽ: Tempo života ovdje u Zagrebu je nevjerojatno brz. Kako je veliki grad,
puno oduzima vremena za obveze, tako da većina živi užurbanim tempom. A,
kao i sve u životu, život glazbenika traži veliku odgovornost. Pripremiti se
treba besprijekorno ako i dalje želiš povjerenje. Trudim se biti odgovorna i
radujem se svakom novom životnom izazovu.
CP: Završivši akademiju postali ste kolegica svojim bivšim profesorima. Je
li to, osim očiglednog, promijenilo vaš odnos prema njima?
MŽ: Iznimno me raduje suradnja sa mojim bivšim profesorima kojima sam sada
kolegica, s kojima ponekad nastupam. Najviše sam u Hrvatskoj a i vani
nastupala sa pijanisticom Andreom Feitl, koju iznimno cijenim.
U glazbi volim apsolutno sve: ritam, melodiju, harmoniju, boje...
Jednostavno ne mogu zamisliti život bez glazbe.
CP: Moguće je ovo jedan banalan upit, no, što za vas znači glazba?
MŽ: U glazbi volim apsolutno sve: ritam, melodiju, harmoniju, boje...
Jednostavno ne mogu zamisliti život bez glazbe.
CP: Uz glazbu, bavite se i pedagoškim radom?
MŽ: To je točno. Predajem klarinet i saksofon u glazbenoj školi “Milka
Trnina” u Ivanić-gradu. Lijepo je raditi sa djecom. Veoma su simpatični,
puni pitanja i komentara o svemu.
CP: Što bi bio nekakav izazov u tom radu?
MŽ: Rad sa djecom traži puno strpljenja i kreativnosti. Trudim se prenijeti
im svoje znanje, tako se uče oni a i ja uz njih kao profesor.
Grad Dubrovnik za mene ostaje nadahnuće
– dar u kom sva blaga Višnji nam Bog je do!
Sloboda, ljepota, ljubav, glazba, prijatelji, sve je tu!
CP: Vaš rad čini se dosta zahtjevan. No, utoliko i ispunjajući... Kad će te
nam opet put Grada?
MŽ: Puno sviram: solo, u komornim orkestrima, s bratom Božom-opernim
pjevačem, vrhunskim bassom, i nadam se skorom ponovnom dolasku u Dubrovnik.
Zadnji koncert u Dubrovniku održala sam u tvrđavi Revelin na 10. travnja
2008. kada sam odsvirala solo Mozartov koncert. Grad Dubrovnik za mene
ostaje nadahnuće – dar u kom sva blaga Višnji nam Bog je do! Sloboda,
ljepota, ljubav, glazba, prijatelji, sve je tu!
CP: Poštovana prof. Župić, hvala vam na razgovoru i dobro nam došli kad god
došli!
MŽ: Hvala!
Istiskaj ovaj članak |