CP: Kako ste ušli u svijet glazbe?
IMV: Prva sjećanja koja imam su sigurno vezana za majku i brata koji su svirali prije mene... Ne pamtim svoje prve korake ali svakako pamtim svoj prvi doslovno dodir s glasovirom. I s morem. Mislim da je to zato što mi je dodir kao takav jako važan i kao osobi i kao glazbenici, bitno mi je osjetiti instrument koji sviram, postići "trenje" koje zaziva lijepe glazbene trenutke.

CP: Je li ispočetka sve bilo igra ili je u Vašem pristupu bila i određena ozbiljnija nota?
IMV: Mislim da svako dijete ima svoje shvaćanje svijeta, i da je teško, možda i nemoguće povući crtu, jasnu među između svijeta stvarnosti i zamišljenoga, svijeta zbilje i igre. Prepoznajući to, ipak mislim da sam bila dovoljno ozbiljna i, u glazbenom smislu, dostatno fokusirana za dovesti do kraja neku dionicu odnosno melodiju koju sam čula pa pokušala odsvirati.

CP: Kada ste se prvotno zaćutili glazbenicom?
IMV: Prvi put kad sam sjela pred publiku. Bila je to, naravno, publika sačinjena od moje obitelji, no naznačila je smjernicu i osjećaj koji je neumitno slijedio takav put. Rast odgovornosti proporcionalno je zrcalio i rast naboja takve ćutnje.

CP: Odgovornosti prema sebi, kolegama, skladateljima, publici?
IMV: Svima navedenima. Naime, odgovornost je ključna u uspostavljanju pravilne interpretacije djela, poistovjećivanja s osobom koja je djelo napisala; omogućuje ulazak u njezinu psihu i nadalje prijenos tog stanja onima koji nas slušaju. Šire sagledano, odgovornost znači ozbiljnost naše interpretacije zapisanoga posve pravilno no kroz svoje misli, riječi, svoju jedinstvenost, i zapisivanje istoga zauvijek u eteru oko nas.

CP: Koliko je izazovan bio prijelaz s "dječje svirke" pred obiteljskom publikom u jedan mnogo zahtjevniji organizirani školski sustav?
IMV: Zapravo je isprva bio posve prirodan. Poslije, zbog ratne zbilje u periodu donošenja odluke kamo dalje, to je, ironično, bilo još i lakše. Naime, glazba je bila melem koji je i smirivao dušu i krotio bijesnu i bezočnu zbilju, jedno sklonište mojoj duši.

CP: Tada bilježimo i početak Vašeg pjesničkog stvaralaštva.
IMV: Koliko god da je glazba bila izvjestan bijeg u sebe, u svoju nutrinu, dakle cjelovitost zaklonjenu od svijeta, s druge strane pak postojao je i taj buntovni dio mene koji je želio zaći u taj i takav svijet. Isprva, te pjesme u kojima je dosta žalosnog bilo zapisano nisam kanila objaviti, nisu bile pisane s tim ciljem. Ipak, ohrabrena svojim najbližima koji su ih pročitali i uočili u njima i neke općenite istine, prvu stihozbirku objavila sam 2003.

CP: Vratimo se na trenutak glazbi. Što je najugodnije, a što pak najizazovnije?
IMV: Svijet glazbe je, pokatkada se tako našalim, jedna lijepa droga na koju se čovjek navuče i s kojom se zatim ne može razdružiti. Bruno Canino, maestro i mentor, je prije nekoliko godina komentirao kako je bavljenje glazbom jedan ružan posao. Naime, desetljećima je već bio za instrumentom a još uvijek ga je pratila ta užasna nervoza zbog velike odgovornosti koju glazbenik uvijek ima ili bi trebao imati u vidu. Mislim da smo svi mi došli na ovaj svijet zbog određene zadaće, poziva, misije, i da će naše bivstvovanje i rad polučiti ponajbolje rezultate upravo pristupajući joj otvoreno, odgovorno i sa zanosom zanesenjaka.

CP: Biste li nam dočarali osobni svijet glazbenika na pozornici?
IMV: Uzbuđenje je veliko, srce samo što ne izleti. To je tako pri svakom koncertu, nebitno od broja ljudi koji mu prisustvuju. Osjećaj odgovornosti i ozbiljnosti su također veliki. Iako je danonoćni rad za mnom, još uvijek nemam saznanje već nadobudnost da ću mentalno izdržati bez poteškoća s memorijom.

CP: Postoji li trenutak u kojem se se sužava Vaše razmišljanje, otpočinje jedino glazba?
IMV: Ako sam izvanredno dobro pripremljena, što uvijek nastojim postići, i ako me samo mjesto nadahnjuje, primjerice neka posebna crkva ili naše dubrovačke pozornice koje se, pripomenula bih, ne može usporediti s nijednim drugima na svijetu, pa i cavtatske koje se u ovom smislu otkrivaju kroz Epidaurus Festival, mjesto u kojem postoji neprijeporni sklad između onoga što kanim učiniti, dakle izvedbe, i duha tog mjesta, ponese me taj doživljaj pa se i lakše oslobodim pritisaka uvjetovanih mislima. No, nikada ih se u potpunosti ne oslobodim, kao ni kontrole samog razmišljanja o izvedbi dok se izvedba zbiva, jer koliko god da je dobro biti jedan fantazirajući umjetnik i pjesnik istodobno je dobro tomu dati matematičku protutežu. Dakle, kad se ispreplete i spoji malo sreće s dobrom voljom, usredotočenost s onim "touchom" koji odnekud stiže, zaista se dogodi trenutak koji se da odćutiti na poseban način i kojega je, upravo zbog te posebnosti i složenosti, teško svesti na jednostavan pridjev.

CP: Vaša pomnja čiste glazbe?
IMV: Život kroz tonove, kroz note, sve što je oko nas. Glazba je i smiješno i blesavo, i divno i nadahnuto, sva moguća stanja ljudske duše zapisana u tonovima. To je ono što postoji otkad čovjek postoji, otkad je svijeta. Oduševljavam se Olivierom Messiaenom koji razumije ptice na poseban način, a zgražam se nad ubijanjem životinja, sjećom stabala jer glazba je sva priroda, sve oko nas, sve to treba osluhnut i tomu otvorit svoju dušu.

CP: Jeste li istine u glazbi dokučili sami ili su Vam na njih ukazali Vaši mentori?
IMV: Najbolje istine i najbolje sazrijevanje čovjeka je ono na koje je došao sam. Iako je umjetnička sloboda, ponovno uz poštivanje partiture kao takve, zaista neprocjenjivo važna, dobro je bilo imati vodiče koji su me usmjeravali, osobito u interpretativnom te stilskom smislu. Isprva, to je bila moja majka i uzor, prof. Franica Vidović Krampus, i moj brat koji je imao krasan, nevjerojatan talent. Zatim je to bila moja prof. Lukre Cobenzi, te srednjoškolska profesorica, pijanisticu prof. Vesnu Miletić, koja je u meni probudila nešto vrlo posebno. To prosvjećenje, jednu dubinsku pomnju životnog puta doživjela sam pod uplivom njezinog naukovanja u svojoj šesnaestoj godini. Na Ljubljanskoj akademiji velik utjecaj na mene imala je prof. Tatjana Ognjanovič. Nakon, bili su to ljudi koji su me podučili da nikada ne sežem za mediokritetom i ne utapam umjetnost u komercijalnosti, ruski glasovirist i legenda svjetskog pianizma Lazar Berman, koji je na moju i svjetsku žalost preminuo 2005., te glasoviristica, također svjetskog formata, a na moju veliku sreću moja profesorica kroz protekle četiri godine, legendarna Barcelonka Alicia De Larrocha.

CP: Na Akademiju ste bili primljeni prije završetka srednje škole?
IMV: To je točno. Imala sam sedamnaest godina i nedovršenu srednju školu pa mi je dopušten rok od godinu dana za polaganje potrebitih ispita kako bih mogla priložiti srednjoškolsku diplomu. Forme i norme, koje nimalo ne volim, postoje i treba ih ispoštovati.

CP: Kakav je osjećaj bio vratiti se u Dubrovnik, upravo ovdje započeti novo poglavlje svog opusa?
IMV: Bilo je za mene ogromno uzbuđenje sjesti za glasovir u Kneževu Dvoru, a uz Dubrovački simfonijski orkestar. Još sam bila na Akademiji i vjerojatno sam se zato malo suverenije osjećala. Sam koncert je odlično odrađen. Za mene, Hrvaticu, a tada je Slovenija već bila zasebna država, dobiti Prešernovu nagradu Akademije u Ljubljani za interpretaciju Mozarta je bilo veliko priznanje.

CP: I vaš pjesnički opus je uzeo maha...
IMV: Raduje me što pjesme mogu pisati i kad sam tužna i kad sam radosna. Katkad mi se čini da crpim iz sama života, i bivam mu zahvalna za sve mijene postojanja iz kojih zaprimam nadahnuće za, barem do sada, nepresušnu kreativnost duha, za mir neophodan za stvaralački doživljaj sebe i svijeta. Ako čovjek izgubi sebe, izgubio je i sve oko sebe.

CP: Mnogo putujete, u dodiru ste s raznoraznim kulturama. Je li se teško uklopiti u novo, posve drukčije ozračje?
IMV: Imam veliku sreću da se s lakoćom aklimatiziram. Jako brzo upijam jezike, čak i dijalekte, i jednostavno mi se osjetiti dijelom tog novog bića bez razlike gdje i na kojoj društvenoj razini se nađem. Mislim da mi pritom osobito pomaže otvorenost prema ljudima koja mi prirodno dolazi. Po meni, bitno je ostati prirodan, komunikativan i ne impozirati sebe kao nekakav centar svijeta, već ostati njegovim dijelom. To je jako bitno, napose na pozornici.

CP: Ima li glasovir dušu, je li svaki glasovir jedinstven?
IMV: Svaki klavir je poseban, kao živo biće. U tome pak i leži jedan veliki izazov za nas glasoviriste - nikada ne sviramo na istom instrumentu. Kao što običavam reći, ne mogu govoriti o ljubavnicima, ali mogu o čovjeku kojega sam zagrlila. U svakom selu ili u gradu u koji dođem čeka me novi 'prijatelj' kojega mi je zagrliti, s kime mi je progovoriti njegovim jezikom. I često zavidim violilnistici, čelistici, gitaristici ili flautistici koja jednostavno sobom donese instrument kojega svaki dan drži u svojim rukama, s kime je razvila posebnu simbiozu. Ja nikada ne znam što će me i kakav 'prijatelj' tamo dočekati. Postoji, doduše, i jedno malo uzbuđenje zbog toga, no dogodi se tu i tamo da naiđem na instrumente u lošem stanju ili raštimane, što je razočaravajuće.

CP: Kakav je vaš prvi doživljaj novoga klavira, je li moguće ostvariti simbiozu u tako kratkom poznanstvu?
IMV: Teško je dokučit opseg nekog instrumenta u tako kratkom vremenu. No, to svakako pokušam učiniti: naslonim glavu na njega, pokušam uočiti njegove dimenzije, progovorit s njime, čuti što mi želi reći. Isprva, odsviram samo jedan ton ili neku dalmatinsku ili napolitansku pjesmicu da vidim kako "diše", zatim otpočmem s tehnički najzahtjevnijim gradivom. Dinamika je najteže dokučiva na svakom instrumentu.

CP: Moglo bi se, dakle, reći da za izvedbu određene partiture bolje odgovara određeni glasovir
IMV: U nekom smislu, da. Kroz zadnje desetljeće su se svojom kakvoćom nametnuli talijanski glasoviri "Fazioli". Imaju krasnu dušu, krasne basove, ali, opet, nisu za Bacha ili Beethovena za čije skladbe ponajbolje odgovara hamburški Steinway. Nije slučajno što se jedan takav nalazi u Carnagie Hallu. "Besendorfer" je također instrument s vrlo visokom kakvoćom zvuka koji dopušta na sebi široku interpretaciju. Mnogo zavisi o jednadžbi koju su stručnjaci uporabili pri izradbi instrumenta. Recimo, poznajem gospođu iz sjeverne Italije čiji je gospodin muž pronašao jednadžbu koja omogućuje glasovirima "Fazioli" da zazvuče osobito neodoljivo u basovima.

CP: Kako pristupate pripremi interpretacije?
IMV: Jako znatiželjno, poput djeteta, i bez predrasuda glede valjanosti ili nevaljanosti nečega tek po činjenici da je to napisao ovaj ili onaj skladatelj.

CP: Koliko je teško postići jedinstvenu izvedbu već poznate i priznate izvedbe određene skladbe?
IMV: Publika voli čuti ono što je već čula i što na određeni način poznaje. Uz to postoji i čimbenik osobne odgovornosti koji me tjera da budem vjerna djelu jednoga, recimo, Beethovena ili Bacha, pa je vrlo teško u to unijeti svoj duh. Isto tako vrlo je zanimljivo čuti deset izvedbi iste partiture koje su različite iako se svi pridržavaju napisanoga.

CP: Koju izvedbu trenutačno pripremate?
IMV: Trenutačno spremam "Cvijeće Dori", komad koji je hrvatska skladateljica Tatjana Vorel posvetila meni a u spomen na našu izvanrednu Doru Pejačević. Praizvesti ću ga 10. rujna u Našicama, u dvorcu u kojem je Dora provela svoje djetinjstvo.

CP: Koja je najbolja pozornica?
IMV: Mislim da je svaki prostor poseban i nadahnjujući, napose naši dubrovački kao što su Revelin ili Knežev dvor, zbog osobnog doživljaja, a i zbog same arhitekture koja estetski i zvučno mami.

CP: Je li teže svirati pred domaćom publikom?
IMV: Uvijek je teže nastupati pred ljudima koji te poznaju, čija očekivanja uvijek želim ispuniti. Ali to donosi i veliku radost, tako da je raspon emocija koje me prožimaju utoliki veći. Slično sam se zaćutila i u Beethovenoj rodnoj kući gdje je publika veliki poznavatelj vrhunskih izvedbi. Svirajući tu, učinilo mi se kao da sam, ako ga baš ne dodirnula, na trenutak se nebu približila. Najizazovnije je bilo napamet odsvirati jedan podosta opsežan program trudeći se konstantno odstraniti iz misli saznanje da se ovdje rodio taj velikan te i nevjerojatno stvaran osjećaj da je on i sada tu duhovno prisutan, napose to što me potresenost zbog sadržaja iz mračne epohe Beethovenova života o kojima sam čitala na jutro dana koncerta nije napuštala tokom izvedbe.

CP: Beethovenovo oglušenje čini se jednako užasno kao Borgesovo osljepljenje...
IMV: Upravo tako. Iako, eto, njegova najbolja, najzrelija, najkompaktnija djela su nastala upravo u periodu gluhoće. Kako je to moguće i zašto je tomu tako je misterij u koji nitko još nije u potpunosti proniknuo.

CP: Glazbena izvedba sadrži u sebi nešto transcedentalno?
IMV: Dapače. Svaki put kad sviram osjećam da me nešto prožimlje, da sam u dodiru s dušom skladatelja, dušama svojih bližnjih -- i onih kojih nema i onih koji su tu. Kroz glazbu doživljavam svijet puno širim nego se čini na prvi pogled. Glazbena interpretacija je zapravo povezivanje, suradnja, ispreplećivanje mnogo duša. Zato sam se i našalila s kritičarima koji su mi dali ponešto lošiji osvrt, da to nisam svirala samo ja.

CP: Jeste li Vi Vaš najoštriji kritičar?
IMV: Kako ne! Maltene nikada nisam posve zadovoljna odsviranim! Ali, u tome i jest čar umjetnosti - uvijek sezati k nebu sa saznanjem, što se, na prvu, čini paradoksalno, da se to nebo nikada zapravo ne može doseći. Glazba je, naime, i obrazovanje kojemu nema kraja, koje se nastavlja čitavog života. I sve što proživljavam izlazi kroz glazbu. Potrebno je mnogo razmišljanja, uvijek jer svak iskustva koja doživljavam i sve što naučim želim unijeti u interpretacije na najbolji mogući način.

CP: Kako gledate na kritike drugih?
IMV: Vrlo mi je bitno od koga ta kritika dolazi, je li motivirana dobrim namjerama ili kritičarevim osobnim frustracijama. Ipak, kao što strpljivo odslušam i dobru i lošu izvedbu, jer se iz svake može nešto naučiti, tako sagledam i svaku kritiku.

CP: Vaš savjet mlađima koji tek ulaze u svijet glazbe?
IMV: Steći što više znanja uz što manje kompetitivnosti, želje za pobjedom. Jer, u umjetnosti nema toga tko je bolji, već jedino onaj koji je jedinstven. Imati na umu da smo estetičari i interpretatori onoga već zapisanoga, i nikakvi bogovi, već samo dio makro i mikrokozmosa. Nadalje, što ranije se osamostaliti, naučiti slušati sebe, te pratiti svoje uzore. To znači, poći kod najboljih profesora a ne gubiti vrijeme na neke trećerazrednosti, iluzije i tračeve - za to nema vremena u ovoj profesiji. Za postići vrhunsku razinu bit će potrebno puno sati rada. Tu je jedna velika paralela sa športom.

CP: Jeste li ikada bavili športom?
IMV: U samom početku moje izobrazbe, bavila sam se i biciklizmom i plivanjem. Tim športovima se bavim i dan danas jer tako kontaktiram s prirodom, ukazuju mi se novi obzori. Pimjerice, Kanarske otoke kao i naše otoke do Hvara sam prešla na biciklu, a plivam što mi obveze više dopuste.

CP: Sfere Vašeg djelovanja sežu široko. Kako na sve stižete?
IMV: To se često i sama zapitam. Ne znam ni odakle mi ovoliki dijapazon interesa. Evo, upravo se bavim mišlju objavljivanja dječjih pripovjetki. Naime, napisala sam ih nekolicinu o upravo onoj fantaziji koja proniče u svijet onih pomalo neizigranih kao što je slučaj sa mnom, i oduševile su ljude koji su ih pročitali.

CP: Ovo je već treća godina održavanja Epidaurus Festivala kojeg ste i osnovali. Što je zapravo, cavtatski Epidaurus Festival?
IMV: Dubrovnik je taj centrum koji je stvorio jako puno i južno od njega nismo imali sličnih festivala. A treba ih biti. S tom mišlju vodiljom, i zbog ljubavi prema Cavtatu, koju sam i kroz svoju prvu stihozbirku iskazala, prema tom prelijepom gradiću čiji mi krajobraz nalikuje jednom velikom zagrljaju, i koji je moje utočište kao što je svojevremeno bio i Bukovcu, iskazala sam osnivanjem Epidaurus Festivala.

CP: Koliko zahtjevan je bio put od ideje do stvarnosti?
IMV: Mislim da ne bih preuveličala kada bih napor ostvarenja te zamisli usporedila s kiparevim koji velikoj kamenoj bezličnosti daje usta, oči, nos, osmijeh - prema sponzorima i publici. Nimalo lagan posao, pogotovo kada uzmemo u obzir neposrednu blizinu monumentalnih Dubrovačkih Ljetnih Igara, i uzora i mjerila. Uvijek je, naravno, tu onih malih usputnih poteškoća no one se jednostavno nadvladaju. Zahvaljujući razumijevanju i potpori sponzora kojima se ovom prigodom srdačno zahvaljujem, nadvladali smo i financijsku krizu, ponešto veći izazov, priredivši festival vrijedan i našega kreda i vremena i pozornosti svih dragih ljubitelja umjetnosti koji nas kane posjetiti. Uz sveprisutnu težnju da ponudimo umjetničke spektakle, izložbe i izvedbe vrhunskih svjetskih umjetnika, ovogodišnje ostvarenje je tek stuba prema razini na kojoj ga jednog dana želim vidjeti kada će to zaista biti zdanje sazdano od vrhunskog međunarodnog kulturno-umjetničkog doživljaja prepoznatljivo nadograđeno na već postojeću izuzetno bogatu tradiciju. Izuzetno mi je zadovoljstvo doprinositi uz odličan tim ljudi motiviranih plemenitim porivima, prvenstveno ljubavlju prema ovome kraju.

CP: Što je od posebne zanimljivosti u ovogodišnjem programu?
IMV: Svakako koncert Valerija Oistrakha, trećeg djeteta najpoznatije violinističke dinastije, zatim flautistice Karin Leitner koja će 5. i 6. rujna održati tečaj flaute, Lombardija, jednog od ponajboljih svjetskih harfista, te Ane Vidović, hrvatske gitaristice koja je danas zasigurno među pet najboljih gitarista svijeta. Čitav program nalazi se na www.EpidaurusFestival.com.

CP: S Vaše točke gledišta, koji je štambilj Ivane Marije Vidović na glazbu, na svijet? I, čemu se možemo nadati u budućnosti?
IMV: Mijenja se. No, kroz te mijene protežu se i konstante, primjerice, jaki karakter, originalnost u svemu što radim, velika želja da uvijek napravim najbolje moguće, i jedna velika ženstvenost, senzualnost, nježnost. Svijet klasične glazbe ne poznaje spol, no interpretacije su ipak obogaćene razlikostima koje proizlaze iz razlikosti interpretatora. Konačno, vrednujem poštenje i pravednost u pristupu poslu i ljudima s kojima surađujem što, nadam se, prepoznatljivo iskazujem u načinu na koji se ophodim. U skorašnjoj budućnosti, planiram pohađati doktoralni studij. Profesore je jako jako zaintrigirala tema naše velike glasoviristice Dore Pejačević, uz Claru Schumann, ženu Roberta Schumanna, jedne od rijetkih skladateljica u ona doba. Akobogda zdravlja, kako bih mogla sve izdržati, i mira, kako bih mogla nastaviti raditi i stvarati radosno i entuzijastično, do kraja svog života željela bih ostati pošteno dijete u svom otvorenom i razigranom pristupu konstantnom učenju.