| Uvod u nepoznato Nino Martinović
Tiskaj ovaj članak |
|
”Previse sam skeptican da bih negirao
mogucnost bilo cega” Zapoceti neko pisanje, bilo kolumne, pisma dragoj osobi, eseja ili bilo cega drugog, mi je najtezi (pamti najmrzi) posao, a da dodam, iskreno, ni nemam u tome nekog narocitog iskustva. Mogao bi poceti ovu kolumnu malom egzibicijom zatvorenog kruga. Onako cisto iz zabave. Dakle, zapocinjuci kolumnu ne mogu a da ne spomenem oba moja djeda bez kojih mozda ovu kolumnu danas ne bih ni pisao, barem ne s ovom dogovorenom tematikom. Eto krug je zatvoren! Prvi djed s oceve strane, nikada nije pricao o nicemu sto je dalje od njegovog poimanja stvarnosti, dakle svakodnevnih-opipljivih stvari, pracenja vijesti, politika, ekonomija, putovanja i sl. Bio je veliki skeptik u rijecima i malo je pricao o stvarima koje ne moze objasniti ili opipati. Sto je osjecao u dubini to mozda nikad necu saznati, ali znam da je upravo on inicirao u meni jedan veliki interes i to kupnjom jedne knjige meni za rodjendan. Bio je to Arthur C. Clarke – ”Misterije svijeta”. Kontao je vjerojatno da ce tako dodatno uljepsati rodjendan unuku zanesenom mastanjima i znanstvenom fantastikom jos od veoma malih nogu. Mnogi ce se sjetiti te knjige koja je u svijetu bila pravi bestseler, te je krasila izloge svih vaznijih knjizara svojom atraktivnom koricom s kristalnom lubanjom u kojoj se prelamaju zrake sunca iz pozadine. Mora da je pomislio: ”Eh, evo ti nekakve histericne fantazije od knjige. Nino ima da sleti u trans kad je oslobodi okova rodjendanskog omota.” Gledajuci knjigu pred sobom, odusevljen njenim izgledom pomislio sam slicno kao i njezin davatelj, ni ne sluteci kako cu, pomalo shvacajuci o cemu se ta donekle povrsna zbirka tajni u stvari radi, odskociti u jedno uzbudljivo more pitanja bez odgovora. Prosetati granicom znanosti i dobiti spoznaju da egzistiramo u golemom svijetu koji je i sam nistavni dio univerzuma u kojemu smo opet isti ti mi sa svim svojim predrasudama, vjerovanjima i bahacenjima prema prirodi toliko sitni…ravni nistici. Bilo bi zgodno dodati…a kad su ljudi toliko beznacajni u ”sveopcem kontekstu”, koliko su onda tek beznacajne kojekakve ideje koje se kroje u njihovaim malim glavicama, te se te iste ideje prezentiraju cesto kao zdravo za gotovo. Cesto pod prisilom i na stetu drugih. Ali eto, tu smo gdje smo i ne mozemo drukcije, kao ni pas koji trci za stapom. Kakvi takvi ipak postojimo, cestica smo koja s drugima cini cjelinu, pa eto barem tako zasluzujemo i nekakvu vaznost. Samo da nas priroda jednom u svome hodu naprijed, kako ja to slikovito zamisljam, ne zgazi kao mrava a da to ni ne primjeti. I tako je prosla godina dana i druga je knjiga dosla, pa zatim treca, pa cetvrta…….nisam ni znao da sam otvorio Pandorinu kutiju i da ce proucavanje velikog dijela granicnih ali i priznatih podrucija znanosti postati jedno od mojih najomiljenijih hobija. Inace ocito mi geni nalazu da imam interes za manje vise sve, tako mi je zivot rijetko bio dosadan, jer ako sam nekad i bio udaljen od izlazaka, lumpovanja, prijatelja i skole, doma me je uvijek cekala neka neprocitana knjiga ili tekst, spremni da doliju jos ulja na vatru i dodatno mi rasplamsaju istrazivacki nagon. Sudbina je htjela da je i moj drugi djed imo slican interes kao ja, i to jos od davno prije nego sam ja bio u planu planova. Posjedovao je stara izdanja Danikena, Charrouxa i naravno kultni komplet bosanskoga ”lovca” na tajne i pisca Ahmeda Bosnica. Progutavsi vise puta Clarkovu trilogiju zakljucio sam da knjige mogu biti i cool stvar a ne mrski neprijartelj kako ih je vecina nas u skoli percipirala. Tako sam otkrio odjednom interes moga drugoga djeda i navedene knjge, koje su u njegovim policama zapravo odavno stajale, pocele su medju ostalim knjigama izlaziti u prvi plan, tako se odhrvavajuci od pozadine kao u nekoj trodimenzionalnoj slici. Procitavsi ih, moj interesni fokus bio je ”kupljen”….vjerojatno zauvijek. Prosavsi jedan dio uzbudljivog putovanja danas stojim sa nekim izgradjenim stavovima u mojoj skromnoj glavici. To su ipak samo moji stavovi i vidjenje svijeta koje, evo preko Vinkecove stranice, zelim podjeliti s drugima kojima se to cita. Naravno, nadam se da nikome necu s njima nastetiti. Sve je to i za mene, kako rekoh, samo hobi u slobodno vrijeme pa tako i ovo pisanje. Bit ce mi drago ako sam barem malo zacinio ovaj lijepi Vinkov net-uradak. U stvari radije bih se malo odljepio od filozofiranja i krenuo na konkretne tekstove zacinjene tu i tamo mojim misljenjima, stavovima i pretpostavkama. A ima tu sto-sta za naskrabat. Sugovorniku ponekad trepnem okom i podignem zagonetno obrvu kao neki zagrizeni mudrac. Zatim nadovezem ono sto cu i ovjde napisati, a to je da smatram da svijet i nije bas uvijek onakav kakvim ga mi zamisljamo i dozivljavamo sa svojih pet cula, i o kakvom nas uce znanost i skolske knjige. Pun je zagonetki koje tek cekaju svoje objasnjenje ili objavu da objasnjenja nikad nece ni biti. Siroko je podrucje tajni i bilo bi ih zgodno klasificirati, a jos zgodnije povuci paralele izmedju raznih fenomena i stvoriti nekakvo jedinstveno misljenje, teoriju koja ih spaja, ma koliko razliciti i iz razlicitih podrucja oni bili. Evo npr. postoje dvije velike enigme u domenu znanosti kojima se bave najveci mozgovi danasnjice. One se ticu univerzuma koji ocito ima svoje dvije (bes)konacnosti. Bes-krajno veliko i bes-krajno malo. Postoji li granica u onome pravcu u kojemu se gleda kroz teleskop a s druge strane kroz mikroskop? Ako uopce i postoji zdravorazuman odgovor na ova dva pitanja, kako tek onda te odgovore spojiti u jednu teoriju svega i dobiti konacnu definiciju svemira i smisla naseg postojanja u njemu? Bog (Bogovi) je uvijek bio zlatna zamjenica covjeku za sve sto nije mogao objasniti. Zato ga je i uvijek bilo tesko definirati. U isto vrijeme (On) je i starac sa bradom i nesto nevidljivo nedefinirano. Sto je covjecanstvo vise napredovalo i tehnicki i umno evoluiralo zlatni sjaj Bozijeg imena se sve vise gubio. Interesantno je koliko se s vremenom i napretkom civilizacije filozofija, fizika, religija i masa drugih grana sve vise spaja u jedno jedino. A kad bi napokon dobili gore spomenutu konacnu teoriju o tome kako univerzum funkcionira mogli bi se opet zamisliti tko stoji iza cijelog projekta tako fantasticnog i kompleksnog zdanja kao sto je taj isti univerzum. Bog ili….? Eto samim dosegom vrhunca spoznaje otvorili smo nova pitanja i vratili Bogu sjaj. I tako u nedogled. Ali ostavimo super mozgove i prave filozofe nek razbijaju glavu s time, pa ako sto vazno otkriju nek nam to upakiraju u nama dostupno objasnjenje. Nama obicnim smrtnicima ostaje puka zabava i uzbudjenje kod pracenja cinjenica koje su nekada toliko nevjerojatne da remete zdravi razum a sigurno se na neki cudan nacin, po nekoj neotkrivenoj formuli uklapaju u gore spomenuti misteriozni i kompleksni univerzum. Igrajmo igru u kojoj ce nam pijuni biti cinjenice o nevjerojatnom. Igrajmo se tim pijunima, sagledajmo ih, spekulirajmo, jezimo se od straha ponekad i pokusajmo ponuditi objasnjenje koje nam godi ili najbolje pasa. Jedna stvar je sigurna, svijet je mnogo fantasticniji nego sto bi mnogi zeljeli priznati. Otvoren je za sve opcije i nikad ne prestaje fascinirati svim svojim iznenadjenjima i cesto dubokim tajnama koje ih okruzuju. Dokazi toga su nam cinjenice o neobjasnjivim fenomenima, dogadjajima, anomalijama i misterijama, koje su sveprisutne u svakom kutku ovog naseg planeta ali i dalje od njega. Uz malo dobre volje i vremena, to neka
bude tema nekog mojeg slijedeceg pisanja. |