Istiskaj ovaj članak

Na zalost standardna se znanost danas krece samo do svojeg ruba preko kojega se ni ne trudi previse pogledati. Ne bih ipak zelio ovdje biti nepravedan pa bih rekao da se ovo prvenstveno tice onih struktura koje formiraju kalupe u kojima ce se informacije o nama i svemu oko nas ”ohladiti” tj. ustaliti i stvoriti oblik koji ce se kasnije bezuvijetno prezentirati npr. na javnim znanstvenim skupovima, u skolama itd. Promjene i padanje odredjenih teorija i uvijerenja su moguce, ali samo unutar spomenutih kalupa. Poznato je da se ”politickom korektnoscu” danas dariva nekoga u negativnom smislu. Smatram da isto tako na neki nacin postoji i ”znanstvena korektnost”. Ako se drzis nje i ne prelazis gore spomenute osjetljive rubove mozes djelovati kao ozbiljan znanstvenik. Drznes li se i krenes u nepoznate vode, bit ces jednostavno ismijan i odbacen, a o statusu ozbiljnog znanstvenika mozes samo sanjati. Premda osobno nisam nikakav znanstvenik,znanost me zanima i svjestan sam kako stvari stoje. Zalosna je cinjenica da recimo veliki broj lijecnika smatra uvredom da im pacijent uopce i spomene neki alternativni nacin lijecenja, pa makar mu to bila zadnja sansa nakon sto ga je npr. taj isti lijecnik otpisao. Medjutim ima i interesantnih iznimaka (da budem pravedan), gdje lijecnik u povijerenju kaze pacijentu da proba neki konkretni alternativni nacin lijecenja, ali zatim kaze da on kao doktor ni slucajno ne smije oficijalno preporuciti takvo lijecenje. To mu zabranjuje kodeks i moze izgubiti posao. Osobno sam to dozivjeo u Svedskoj kad sam jednog clana obitelji pratio u posjet doktoru.

Ovo bi ujedno bio i mali uvod u drugi dio kolumne o osobnim i bliskim dozivljajima s granice znanosti. Razlog zasto to cinim je upravo zbog osobnog iskustva moje bake s alternativnim nacinom lijecenja. Vecina nas zna sto spada u alternativnu medicinu i koje su vodece grane, dakle aromoterapija, kiropraktika, akupunktura, seanse bioenergijom, sugestivna i lijecenja pod hipnozom, travarstvo, kristaloterapija itd. Neke imaju smisla a neke granice s vracarijama i tu treba sam znati, zdravim razumom izdvojiti kukolj iz zita. Treba dodati da sigurno presudnu ulogu u mnogim ovakvim lijecenjima ima placebo efekat. Placebo je opet sam po sebi fenomen kojeg je medicina prihvatila ali ga nije do kraja objasnila kao ni npr. snove. Cinjenica je da svi ljudi (cak i zivotinje) sanjaju ali nitko ne zna tocno zasto. Teorije postoje ali cvrsti odgovor na misterij snova ne. Sto se placebo fenomena tice, medicina njime odvec cesto pokusava diskreditirati dobre rezultate postignute alternativnim nacinima lijecenja.

Moja baka je cijeli zivot imala probleme sa migrenom. Imala je stravicne bolove u glavi koji su je dovodili do ludila a u isto vrijeme nije bila sposobna nista uraditi. Odavno su je bili otpisali u svim bolnicama i poliklinikama. Migrena (pogotovo onda krajem sedamdesetih) u osnovi nije izljeciva i koliko mi je poznato i dan danas zbunjuje medicinu jer joj se o uzroku samo spekulira. Zna se recimo da se puno vise javlja kod zena i da je, kad se dobije napad, povoljno izgasiti svijetlo i biti neko vrijeme u mraku. Tablete za bolove pomazu ali ni to nije sigurno tlo. Kako god, mojoj baki nista nije pomagalo, grcila se godinama u bolovima.

Kako je imala problema i sa jakim bolovima u kraljeznici oko kojih joj isto nikoji lijecnik nije mogao pomoci, odlucila se potraziti pomoc u alternativnim vodama. Upravo zbog kraljeznice potrazila je uglednog lijecnika akupunkturom koji je dugo godina bio studirao tu tehniku u Kini. Podsjetimo se povrsno da se akupunktura izvodi zabijanjem ili radije uvrtanjem jako tankih iglica u specijalne tocke po cijelom tijelu, u kojima se sijecu odredjeni tjelesni meridijani. Te tocke su obicno centri za odredjenje organe i vitalne funkcije u tijelu. Ukratko, podrazavanjem tih tocaka treba se dogoditi izljecenje. Ovaj prakticni dio je samo djelic cijele jedne istocnjacke filozofije o kojoj bi se dalo pisati posebnu kolumnu. Akupunktura gaji odredjeni stupanj respekta od oficijalne medicine, sto bi se reklo off-the-record, ali je svejedno javno sasvim neprihvacena.

Interesantno je kako se cijela ova pricica s bakom razvila. Ciljajuci na kraljeznicu dosla je taj dan u akupunkturnu ordinaciju s teskim bolovima u glavi i pri konzultacijama spomenula teske probleme s migrenom. Covjek se samo diskretno nasmijao i upitao je sto nije prije dosla jer on to rijesava rutinski. Odmah joj je rekao da sjedne u stolicu i zatvori oci te je seansa pocela. Imala je toliki bol u glavi da uopce nije osjetila niti jednu iglicu, a izbo ju je po cijeloj glavi ukljucujuci i lice.

Nije to zabijanje dugo trajalo a nedugo poslije toga dogodilo se nesto krajnje neobicno. Kako ona to opisiva bol je poceo nestajati ali se to nestajanje manifestiralo na jako cudan nacin. Naime osjecaj je bio kao da joj je glava jedna velika naopako okrenuta boca, puna neizmjerne fizicke boli. Odjednom je osjetila kao da je netko otvorio bocu na dnu i bol je pocela istjecat. Jednostavno je nestajala od vrha glave prema dolje. Spomenuti dozivljaj je bio toliko ugodan da je ona na sred stolice ostala totalno omamljena i na kraju je utonula u san. Alternativac je nije dirao nego je pustio da odrijema malo. Od toga dana pa do dana danasnjeg (nekih 25 godina) NIKAD vise nije imala ni najzanemariviji problem s glavom a kamoli ekstremna migrena ili slicno. Istina je da joj na zalost nije mogao pomoci iglicama da izlijeci bolove u kraljeznici ali je to zato sredila jedna priprosta starija zena-kiropraktkinja koja je imala zivotno iskustvo u namijestanju kostiju i koja je bila pomogla mnogim ljudima. Dosla je kod nje, legla na postelju i zena joj je s par bolnih zahvata prstima na ledjima nesto ispravila. Sto god to bilo, silni lijecnici koje je kroz godine i godine obisla nisu bili u stanju isto to srediti. Ni s kraljeznicom od tada nikada vise nije imala problema. Preporodila se tako-rec preko noci samo zato sto je desperatna zavirila tamo gdje ne bi smijela, barem ne po opcim nacelima medicine a time i znanosti. Ne zelim ovdje do kraja kritizirati medicinu, ali spomenuti je slucaj definitivno primjer kako kredibilitet ”normalnih” doktora itekako moze biti upitan a time i njihovo ismijavanje alternativnih nacina koje znanost ili ne prihvaca ili jos nije objasnila.

Vratimo se sad malo na jezivije doticaje s nepoznatim. Kao sto sam spomenuo u prvom dijelu roditelji moje majke su imali kucu izgradjenu na nekom starom groblju koje je prije toga bilo prekopano i rascisceno. Velika je to kuca u kojoj se nalazilo sigurno nekih 7-8 velikih stanova. Kome je ikad palo na pamet graditi kucu na starom groblju i remetit mire pokojnika koji su tu odavno sahranjeni, nije mi uopce jasno. Nije vazno vjeruje li covjek u prokletstva i duhove ili ne, stvar je jednostavno u tome da se takve stvari ne cine, tocka. Medjutim takvo je bilo ozracje iza II Svijetskog Rata i vjerojatno su se cinile svakakve gluposti van starih obicaja i normi ukljucujuci i npr. ovo.

Roditelji moje majke, dakle moj djed i baka bili su religiozni ljudi, pogotovo baka koja je usput bila i dobrano sujevjerna. Svaki put kad bi tamo dolazio imao sam sto za cuti od nje. Da li je njoj predstavljalo zadovoljstvo gledati u moje izbecene i zainteresirane oci dok mi je pricala o svakojakim stvarima, ne znam….svakako znam da nikad nisam napustio uvecer dnevni boravak sâm nego sam uvijek cekao mamu da joj se prispava i da se skupi u sobu. Onda bi se ja hrabro uputio za njom. Jeziva mi je kroz cijelo djetinjstvo bila ta kuca. Baka je pricala o cudnim svijetlima koja je vidjala kako prolaze iz prostorije u prostoriju, o materijaliziranim upaljenim svijecama na nocnom ormaricu koje bi isto tako nestajale, zavijesama koje se pomicu same od sebe, lepetanjima krila (andjela) koja su se cula i cudnim detonacijama iz podruma. Osobno sam uvjerenja da jo to u vecini slucajeva bio pripremljeni show za unuka koji bi s vremena na vrijeme dosao u posjetu. Medjutim dobro se sjecam da sam i kao mali primjetio u samo jednom slucaju tih njezinih pricica da se obratila djedu i da je on potvrdio dogadjaj. To je bio slucaj detonacija u podrumu. Cijela je kuca ozvanjala u sred noci kao da je netko u podrumu lupao ogromnim maljem u zidove. Svi stanari su se slili u centralni hodnik kraj vrata za podrum i diskutirali o podrijetlu strasnog udaranja. Nitko nije ni pomisljao uzeti bateriju ili svijecu te krenuti stubama u tada jos neosvijetljeni duboki podrum vjerujuci da se mozda radi i o opasnom provalniku. Na kraju je moj djed skupio hrabrost, upalio svijecu i u malom balonu njezine svijetlosti nestao u dubinama podruma. Naravno nije nista nasao.

Jos je interesantnija prica koja je defakto van bakinih pausalnih pricica i koje se sjeca i moja majka ali i cijela obitelj. Kad je njezina baka umrla, bilo je to pocetkom sezdesetih godina, cijela se obitelj osim mog djeda vratila doma sa sprovoda u drugom gradu. Kad su te sparne vruce noci svi umorni posli spavati ostavili su radi cirkuliranja zraka otvorena vrata od svih soba prema centralnom velikom predsoblju. Moja mama je spavala s jednim bratom u jednoj sobi, a drugi brat je dijelio drugu sobu s bakom. Centralno predsoblje je bilo ogromno i cijelo u parketu koji je strasno skripao. U sredini tog istog predsoblja nalazio se 200 godina stari drveni set stola sa stolicama. Posto je set bio umjetnicki rad i to jako star i lomljiv, baka nije nikome davala da ga slucajno dira, a kamoli da sjedne na njega. Te noci moja majka nije mogla zaspati nego je samo lezala u mraku i buljila u crnu prazninu. Odjednom je osjetila korake po parketu predsoblja. Kretali su se prema njenoj sobi i stali po procijeni zvuka tik do ulaza u sobu. U tom pravcu je upravo ona budna gledala iz kreveta ali zbog mrklog mraka nista nije vidjela. Cijela se precepcija tog dogadjaja svela na hvatanje zvukova. Osjetila je da netko stoji na ulazu u njenu sobu ravno pred njom. Zatim su koraci krenuli nazad put sobe gdje su bili baka i drugi brat da bi isto tako otprilike na ulazu u njihovu sobu stali. Nakon nekog vremena opet su krenuli prema njezinoj sobi i stali na ulazu, pa onda opet prema drugoj sobi i tako nekoliko puta. Na kraju su koraci krenuli prema starom setu i tamo zastali. Samo se najednom zacula jaka skripa jedne od stolica seta, kao da je zacvilila pod necijim teretom. U tom momentu se upalilo svijetlo i u predsoblje je izletio brat iz druge sobe. Ne nasavsi tamo nikoga uletio je u sobu moje majke i pitao je je li to ona hodala. Sad su svi vec bili razbudjeni. Brat u drugoj sobi, ujedno i najstariji od djece, je ocigledno isto bio budan i osluskivao cudne zvukove dok nije set zaskripao i onda mu je puko film. Odlucio je odmah na prepad provjeriti tko se to glupira po predsoblju u sred noci. Kad su dosli do zakljucka da nitko od njih nije hodao, pocela je pretraga stana. Stan je iznutra bio zakljucan i da zakljucimo ovu pricu nikad nista nije pronadjeno. Klasican slucaj s duhovima.

Bilo bi nekorektno preskociti ovu neobicnu kucu maminih roditelja a ne spomenuti vlastiti dozivljaj u njoj. Bilo je to negdje u doba kad sam se blizio kraju osnovne skole. S majkom sam dosao u posjet kod djeda i bake.

Jedne veceri kad smo nakon dugih prica svi posli spavati dogodilo se nesto jezivo upravo meni. Bio sam u istoj sobi i u istome krevetu u kojem je mama bila dozivjela stvari iz gornje price. Mama je bila u drugom krevetu. Negdje u sred noci probudilo me hodanje bake u predsoblju. Bila je teski asmaticar i dobila je napad pa je posla po pumpicu koju je zaboravila u kuhinji. Svijetlo koje je upalila u predsoblju zrakasto je padalo kroz ostakljena vrata nase sobe. Dobro se sjecam bakinog teskog skripavog disanja i njenog hoda po ucviljenom parketu prema kuhinji, sto ukazuje na moju totalnu budnost. Lezao sam na boku i nisam se okrenuo ili ispravio u postelji da bi kroz staklo od vrata vidio sto se dogadja. Samo sam osluskivao i ocima skenirao po poluosvijetljenoj sobi onoliko koliko mi je domet dopustao. Mama je po obicaju bila cvrsto snivala.

Najednom sam osjetio da mi je nesto skocilo na noge i pocelo lagano preko pokrivaca hodati prema glavi. Nikad necu zaboraviti taj osjecaj, tocno kao kad ti netko baci macku na noge koja onda krene setnjom prema glavi. Taj osjecaj jako dobro poznajem jer smo mi imali macku ljubimicu i macke inace to vole raditi. Skoce na krevet hodaju po tebi i onda ti dodju do glave da bi se mazile, npr. gricnu te za uho dok osjetis njihov dah i predenje. Sto god da je skocilo na mene ja se nisam okrenuo (ni danas ne znam zasto), nego sam skamenjen cekao razvoj situacije. Sjecam se samo da sam u mislima kratko sebe preispitao da li smo mi ono macku ponijeli sa sobom. Smijesno, ali upravo to mi je bila prva misao.

Kad mi je doslo do glave koja je jedina bila otkrivena osjetio sam blago puhanje toplog zraka u supljinu uha, kao da je nesto disalo. Tu je bila granica moje tolerancije. Refleksno sam skocio i zbacio pokrivac sa sebe. Upalio sam nocnu lampicu i panicno gledao po sebi, krevetu i cijeloj sobi. Istodobno probudjena mama je sa velikim upitnikom iznad glave gledala u mene i pitala sto mi je. Sjecam se da sam viknuo ”Macka!” ”Kakva macka !?”, ona ce. ”Ne znam, macka je bila na meni !” inzistirao sam. Ustali smo, gledali zajedno u nevjerici po sobi…..ali naravno, nikakvoj macki ni traga.
Sutradan smo za doruckom razgovarali o nocnoj avanturi i mogu se pretpostaviti komentari moje bake, medjutim mama je bila zabrinuta jednom drugom stvari koja isto dira paranormalno. Bila je zabrinuta da se nasoj macki u Dubrovniku koju su pazili susjedi nije nesto dogodilo. Mali praznovjerni refleks ali razumljiv s obzirom na okolnosti. Macku smo naravno nasli zivu, zdravu i razigranu kad smo se vratili. Mene je nazalost duze vremena progonio onaj osjecaj koji sam dozivio te noci. Jest me malo sram ali priznat cu ovdje da sigurno jedno godinu dana nakon tog dogadjaja nisam mogao ostaviti glavu skroz nepokrivenu kad bi spavao na boku. Pokrio bih je barem toliko da pokrijem i uho.

Sad bih se za momenat malo udaljio od spiritualnog svijeta i sa zadovoljstvom predstavio i jedan kriptozooloski dogadjaj i to iz druge ruke. U mojoj se obitelji s vremena na vrijeme prepricava jedan interesantan dogadjaj sa nasim davnim susjedom koji je inace i danas ziv. Ne bi mu spominjao ime premda se za njegov dozivljaj sigurno jako dobro zna u starijim ribarskim krugovima u gradu pod Srdjom. Osobenjak po prirodi taj je covijek cijeli svoj zivot ribao a posebna mu je poslastica bila podvodno ribanje. Skoro svaki ljetni dan je uzao iskoristiti i skupiti svoju skromnu opremu za ronjenje, koju bi ubacio u barkicu i izgubio se prema jugu u divlje i cesto duboke predjele pod visokim hridima, daleko van Dubrovnika. Cesto se ne bi vracao do noci.

Tog, nazovimo ga ”kobnog” dana ronio je u predvecerje negdje u predjelu Druge Orsule, predjelu gdje sam i sâm osobno ronio s prijateljima. Radi se o totalnoj divljini, golemim stijenama koje se najcesce obrusavaju u duboko plavetnilo mora bez vidljiva dna. Sama pomisao na usamljeno ronjenje u takvim predjelima i to jos u suton, stvara razumljivu nelagodu.
Opce je poznata stvar da je dosao s barkom te veceri u porat izbezumljen i blijed. Tako barem svjedoce ribari koji su se tamo nasli i vidjeli ga. Bilo je to prije mnogo godina i ne garantiram da je prica 100% onako kako sam je ja ovdje predstavio, ali kostur price je apsolutno tocan, tim vise sto se radilo o nasem susjedu cija neobicna prica nije dosla samo do ribarskih kuloara nego i direktno do moje obitelji.

Njegov dozivljaj je u osnovi kratak i jednostavan. Dok je ronio po tim dubinama iznad njega se izdigla ogromna neman. Iskusni ribar ne bi nikad zamijenio bilo sto poznato (kitovi, delfini itd.) s grotesknom bestijom koja se izdigla visoko nad njim. Cijeli njegov opis te zivotinje se svodi na to da je imala ogromne oci koje su ga samo gledale. Dakle, neman je mirovala i promatrala ga. Te oci je uvijek spominjao kao jezive i uzasne. Dalje, po njegovoj prici, duboko sokiran, licem u lice s mirujucom nepoznatom zivotinjom smogao je snage i uputio se plivajuci prema barci, uskocio u nju i nestao put grada.

Prica se razmilila medju ribarima i nazalost, kako to vec biva, dozivio je vise stete od svog ljudskog okruzenja nego od same nemani. Jednostavno, bio je ismijavan. Ionako poseban covjek i osobenjak, a sad jos i cudoviste….stvorilo se veoma plodno tlo za stvaranje ridikula od strane malih dusa.
Puno je vremena proslo od tada (30-tak godina) a ostala je samo jedna cinjenica koja se ne moze zanemariti. Spomenuti covjek dugo nakon toga nije ni zagazio u plicak a kamoli nesto drugo. Koliko god da je kasnije prevladao svoje strahove, nikad vise nije isao u spomenute predjele i ronio. Ako bi me netko pitao za osobno misljenje reko bi mu da sam siguran da je nas susjed nesto tamo vidio. Nije to ni zmaj ni neko mitsko cudoviste. Radi se o nekoj golemoj nepoznatoj zivotinji koje more jos uvijek uspjesno krije od nas i koja je iz puno dubljih mora jednostavno zalutala u nase krajeve kako to uostalom cine kitovi ali i mnoge druge velike, zoologiji poznate zivotinje.

Ne bi mogao zavrsiti a da se ne nadovezem sa jednom veoma interesantnom cinjenicom. Poznato je da grad Dubrovnik ima jednu od najboljih arhiva u Europi, koji obuhvaca stotine godina unazad. Arhiva je veoma detaljna i mogu se doslovno pronaci zapisi stari i po osam stotina godina o povijesno-banalnim dogadjajima kao sto bi npr. bio spor dva susjeda oko komadica zemlje i sl.
Naglasio bih da sam jako zainteresiran za ovo sto cu sad napisati i da, uz malo srece i vremena, tek slijedi jedna daljnja privatna istragica oko slucaja, s obzirom da bi mnogi svjetski poznati kriptozoolozi sigurno takodjer bili jako zainteresirani. Time bi se i Dubrovnik napokon pojavio na kriptozooloskoj karti svijeta. Zbog toga ce moje predstavljanje cinjenica ovdje i sada biti povrsno i sturo.

Naime spomenuti arhiv nam govori da je prije nekih 400-500 godina ispred grada Dubrovnika (tada Raguse) nasukana gigantska mrtva neman. Bestija koju su valovi donijeli nije slicila ni priblizno nicemu sto je covijek ikad do tad vidio, a poznato je kakvi su iskusni pomorci stari Dubrovcani bili. Navodno su dolazili ondasnji strucnjaci, ne samo iz Dubrovnika nego i iz okruzenja vidjeti nevjerojatno bice koje je lezalo ispred grada i raspadalo se. Tocna lokacija nasukavanja mi je za sad nepoznata, svakako radi se o juznoj strani grada ispred velikog porta. Sto je dalje bilo, ne znam jer jos nisam imao vremena to na pravi nacin provjeriti. Koliko znam, pregled arhiva u Dubrovniku je slobodan pa se nadam da cu u buducnosti moci izvuci malo vise informacija o ovom davnom i neobicnom dogadjaju.

S obzirom da je ostalo jos par interesantnih dogadjaja koje bi takodjer rado podijelio sa citateljima Cavtat-portala, s njima cu i zaokruziti ovu inace dobrano rastegnutu kolumnu u njezinom trecem dijelu.

Do citanja……..
 

Istiskaj ovaj članak