Istiskaj ovaj članak

Osobno, pa skoro da jos nisam naisao na odraslu personu koja nije dozivjela nesto cudno i neobjasnjivo, barem jedanput u zivotu. Vi koji smatrate i tvrdite da niste nikad nista takvo dozivjeli, drzite se, jer nikad se ne zna. Namjera ove kolumne ce biti prikaz mojih osobnih iskustava ali i iskustava nekih ljudi iz moje blizine. Mozda je (ne)sreca da ovih dogadjaja nije bilo tako puno pa ni ovaj uradak nece dosezati nekakve astronomske duljine. Svakako osjecao sam potrebu kad vec pisem o ovakvim stvarima, otvoriti se citateljima i ispripovjedati sto sam i ja sâm dozivio ili cuo od bliskih ljudi koji su usput i prosli moj nemilosrdni tester za vjerodostojnost.

Zanimljive su reakcije nakon nekog cudnog iskustva. Naime covjek ne zna kako bi reagirao (barem ja). Dugi niz godina nakon toga ne moze stati preispitivati samog sebe u smislu : ”da li se ono stvarno dogodilo?” Kako godine prolaze sjecanje na bilo kakav takav dogadjaj ostaje duboko ukorjenjeno u mozdanim stanicama ali samo u kosturu radnje dok ono okolno pocinje polako blijediti. Detalji se polako gube i sve to zajedno izgleda nekako maglovito i nestvarno. Od toga vjerojatno covijek dobija osjecaj da je sve to nekad samo sanjao. Medjutim zdrav razum veoma brzo potre sve te prozaicne osjecaje i ukaze veoma jasno da se odredjeni dogadjaj itekako dogodio. Mirenje s cinjenicom da sam zaista i ja sâm nesto cudno dozivio te nedostatak racionalnog objasnjenja tog dozivljaja, i nakon svih minulih godina stvara osjecaj nelagode pa cak i jeze.

Vjerojatno je moje prvo iskustvo sa neobjasnjivim bilo onda kada jos nisam ni bio svijestan samoga sebe. Bio sam se tek rodio i para mi vidjet da su mi najvece zivotne muke bile kad cu posisat i promijenit pelene. Instinkt mi je jasno ukazivao kad se treba koprcati, smijati, spavati i naravno uz ”ugodnu” vrisku izraziti jasan protest ako gore ranije spomenute radnje nisu obavljene na vrijeme. Kao i kod svake druge bebe to je bio cijeli moj svijet kojega se naravno ne sjecam. Na zalost ne sjecam se ni sto me je jednoga dana diglo sa postelje i nijezno premjestilo na udaljenu postu po sred sobnog poda. Naravno taj gest neke zagonetne sile me ocito nije impresionirao i svoje sam stajaliste o lezanju na podu jasno iskazao prodornim vriskom tako da se cijela familija kao u stampedu prekotumbala prema meni misleci da mi se nesto dogodilo. Jos je cudnije da se sve to dogodilo u samo nekih petnestak sekundi koliko sam ispusten iz vida. Evo da kronoloski to malo bolje objasnim. Taj dan se cijela moja obitelj nasla kod roditelja moje majke koji su zivjeli u drugom gradu. Ja sam bio prvi unuk, prva beba i valjalo me pokazati i baviti se sa mnom. Bila je to sigurno velika radost. Inace kuca u kojoj su zivjeli roditelji od moje matere je jako cudna, mozda i zato sto ju je netko ”pametan” odlucio izgraditi na nekom starom groblju koje je prije bilo prekopano. Na to cu se vratiti kasnije. Postelja na kojoj sam usred tog lijepog dana usnio bila je u sobi moga djeda i bake. Bila je poprilicno visoka i sâm pad s nje za tek rodjenu i umotanu bebu bi po svojoj prilici bio fatalan. Bio je to veliki krevet a na sred njega lezala je struca mene duboko usnula. Povise kreveta visila je golema religiozna slika koja me je kroz cijelo djetinjstvo odusevljavala zbog prelijepih andjela koji su u molitvi okruzivali jednu centralnu figuru, mislim Mariju s malim Isusom.

Moja doslovna malenkost je bila pod nadzorom (majke) dok su neki spremali stol za veliki rucak, neki razgovarali na terasi a neki dovrsavali posao u kuhinji. Tad je moja mama bila dozvana iz kuhinje i zamoljena da samo dodje nesto pridrzati. Da li je to bilo cijedilo da se procijedi zelen ili nesto drugo, danas se nitko vise ne sjeca a nije ni vazno….bio je to neki brzi i banalni poslic od nekoliko sekundi. U tom momentu sam ja tako zavristao da su svi iz svih meridijana stana pohrlili prema meni. Ja sam lezao na ledjima na podu, umotan kao i prije, daleko od kreveta, probudjen-uzorpiran ali…..netaknut ! Mozda je to tesko ovako objasniti nekome u ovom tekstu ali cijela moja obitelj smatra i dan danas da je to sto se dogodilo jednostavno nemoguce. I danas se o tome prica i nitko ne nalazi objasnjenje. Meni je to svakako cudno…..spekulirati bih mogao ali vjerojatno nikada necemo saznati sto se to tocno sa mnom dogodilo toga lijepoga dana godine gospodnje 1972.

Evo i nekoliko kratkih i interesantnih ”avantura” prepricanih od clanova moje obitelji koje naravno poznajem cijeli zivot i znam kad se sale a kad govore o stvarnosti.

Kad je moja majka upoznala moga oca i dosla u njegovu kucu tamo su se sezonski izdavale sobe turistima i cesto su mladji bili prisiljeni radi obogacivanja kucnog budjeta provesti neki preiod spavajuci u modificiranoj podrumskoj odaji. Kuca koju spominjem mi je relativno dobro ostala u sjecanju premda smo od tamo iselili jos kad sam ja krenuo u 1. razred osnovne skole. Jos upecatljiviji mi je ostao njezin ogromni, jedva osvijetljeni podrum u koji se ulazilo spiralnim stubama. Za mene su to bile stube u pakao. Rijetko sam zalazio u te katakombe pod kucom jer sam se strasno bojao. Interesentno je da mi se i dan danas s godine na godinu javi isti jezivi san iz djetinjstva……..Ulazim u nekakav podrum veoma slican spomenutom. Sto dublje koracam to je sve mracnije. Na dnu podruma je toliko mracno da jedva nazirem nekakva vrata. Dolazim do tih oronulih vrata i osjecam neku prijetnju i zlo iza njih. Svejedno ih otvaram i….budim se, i to bas uvijek na istom mjestu.

Posto se radi o ogromnoj kuci s nekoliko stanara svi su imali svoje odaje u podrumu. Nase odaje su bile bas na samome dnu podruma. Kao sto sam vec spomenuo, koliko se sjecam barem je jedna bila modificirana u malu sobicu gdje se moglo prespavati. Sama pomisao da je neko spavao dolje mi stvara nelagodu, cak i sad dok ovo pisem. A sad da predjem na glavnu stvar koja i nije nesto velika kad je usporedim s cijelim uvodom koji sam napisao. Jedne noci moja majka je posla dolje spavati. Ne, nije se nista dogodilo te noci, lijepo ju je prespavala. Medjutim, budeci se ujutro imala je sto vidjeti. Kad je otvorila oci prvo sto je vidjela bio je strop. Bijeli strop…….na kojemu se dobro nazirala crna otezala paucina. Ona to uvijek opisiva kao paucinu koja se zacrni od dima/cadji. U jutarnjoj melankoniji nije se zbunila ili uspanicila. Par sekundi ju je dobro razgledala. Zanala je da ta tamna paucina koja se lelujala na strujanju zraka i ispunjala gotovo cijeli strop nije postojala kad je dosla spavati vecer prije. Nakon nekog kraceg vremena promatranja, zatvorila je oci i protrljala ih dobro. Kad ih je ponovo otvorila surealisticni prizor se jos uvijek nalazio na plafonu. U nevjerici je protrljala oci jos jedamput, znaci drugi put i kad je otvorila oci, na svoj sok je vidjela da paucine vise nema. Strop je bio bijel i prazan. Nikad to nije mogla shvatiti niti objasniti. Na nama ostalima ostaje samo da razmisljamo.

Drugi interesantnan kratki dogadjaj iz iste kuce se dogodio prilikom razgovora moje bake i majke. Sjedale su u kuhinji i cakulale. U jednom momentu se cula doslovna detonacija od stakla u procesu razbijanja. Kao da je netko iz nekog ogromnog kiper-kamiona sasuo pedesetak tona stakla na krov kuce. Hvala Bogu obije su danas zive i zdrave pa mogu posvjedociti o svojem zajednickom iskustvu. Medjutim nisu samo one bile svjedocima tog neobicnog, gotovo forteanovskog dogadjaja. Svi stanari kuce su izasli van jer su ocito dozivjeli isto. Nastala je panika jer se kuca doslovno zatresla. Koliko god su istrazivali, gledali i zvali naokolo, cak i provjerili lokalno odlagaliste smeca….niti jedan jedini komadic stakla nikada nije pronadjen. Ni u kuci niti u njezinoj blizini ili daljini. Sto god da se tog dana dogodilo zaista je neobicno.

Idemo dalje. Kad je moj otac bio malo dijete spavao je kao i mnoge druge bebe u djecijem kreveticu. Jednog dana je moja baka mijenjala postelju i sredjivala posteljicu za dijete. Nakon toga dok je drzala moga novorodjenoga oca u ruci i presvlacila ga ispao joj je prsten s ruke. Tocno je vidjela kako joj prsten brzinski isklizuje s prsta i pada u pravcu poda. Nije nikad cula nikakav zvuk pada, mozda i zato sto je radnju koju je obavljala cinila otprilike iznad samoga krevetica. Svakako prsten koji je ispao tu pred njom u sred kuce nikada vise nije nasla. Udugo bi ja mogao sada pisati ovdje sto je sve bilo ucinjeno da se taj prsten nadje, ne samo od nje nego i od drugih clanova obitelji. Mogu samo dodati da je u nevjerici sve to otislo toliko daleko da se svasta cinilo da bi se rijesila zagonetka, od toga da se krevetic morao rastavljati u proste faktore pa sve do smijesnih trazenja procijepa u parketu koji defakto nisu postojali. Medjutim poznato je da covijek u desperatnom momentu traganja za istinom moze uciniti i smijesne stvari. Cesto sam u sali pomislio da je dobro da jos nisu trazili prsten i u hladnjaku (mozda i jesu). Ipak salu na stranu, prsten koji je vidjela na svoje oci kako se odvaja od ruke i pada nije nikada vise nasla, a danas skoro 60 godina nakon toga ostaje samo jedan veliki upitnik.

Zadnji slucaj za koji znam a da je vezan za ovu kucu tice se moje tetke (oceva sestra), inace dosta racionalna osoba a i rezervirana od ovakvih tema. Upravo ona mi se prije par godina otvorila i ispricala jedno cudno iskustvo iz djetinjstva. Kad je bila mala umro je bio susjed. Bio je to covijek, glava obitelji inace jako bliske s nasom. Za zivota taj covjek je bio olicenje dobrote i simpaticnosti…..veseljak. Zbog teske tragedije u toj obitelji njihova djeca (vrsnjaci moga oca i tetke) su tu vecer dosla prespavati kod nas. Moja ih je baka svijuh poredala kao sardine i tako su zaspali. Negdje u sred noci tetka se probudila. Otvorivsi oci na svoj uzas vidjela je veoma jasno spomenutog pokojnika kako joj sjedi na krevetu uz noge. Medjutim ono sto je bilo jos jezivije je to da to nije bio onaj simpaticni covjek kojeg je poznavala. Zurio je upravo u nju i zlokobno se cerio. Ona to opisiva kao neki zlokobni osmijeh kao da ce joj nauditi. Svakako nakon trljanja ociju (prvog ili drugog) on je nestao. Ne sjeca se da ga je prije tog budjenja sanjala. Ja se svakako sjecam da smo ona i ja pricali o tome. Zakljucili smo da, koliko god da je slucaj jeziv, mozda postoji racionalno objasnjenje. Naime svi su bili pod teskom psihickom presom zbog smrti poznatog im covjeka. To se osobito moze manifestirati kod djece. Vrlo je moguce da je tetka (iako se ne sjeca) pod utjecajem svih tih dogadjaja sanjala pokojnika. Naglim budjenjem mozak je jos zadrzao sliku i doslovno je projecirao u stvarnost, dakle budno stanje. Svakako takvi su slucajevi zabiljezeni i poznati u znanosti. Mozda se na takav nacin moze objasniti i neobicna paucina u viziji moje majke. Tetka smatra da iza svega stoji upravo ovo znanstveno objasnjenje a pomalo sam tome sklon i ja osobno. Premda, kako mi je i sama rekla: ”bila sam skroz budna i vidjela pokojnika kao sto sad vidim tebe”. Cinjenica da su spomenute osobe ovo dozivjele je neupitna. Sto je stvarni uzrok spomenutih dogadjaja, dalo bi se diskutirati, ali se definitivno ne radi o svakodnevnim iskustvima. Drago mi je da ih mogu podijeliti s ostalima kroz ovaj moj napis.

Na pocetku sam napisao da kolumna nece biti duga, medjutim o tome nema govora. Zelim li predociti sve dogadjaje na lijep i razumljiv nacin za to mi treba prostora. Dakle, prevario sam se.

Nastavak slijedi…………..

Istiskaj ovaj članak